Novinsko-izdavačka kuća „Naša riječ“ i ove godine je raspisala konkurs "Napiši priču - uradi sliku" u saradnji sa Ministarstvom za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoline ZDK.

Melika Hindija, učenica drugog razreda Gimnazije "Visoko", osvojila je 1. mjesto, pišući o temi "Samo jedna Zemlja - za nas, za našu djecu". U četvrtak, 22.12. u Zenici je održana dodjela nagrada i pitali smo Meliku za njene utiske:

"Na inicijativu moje profesorice bosanskog jezika Alme Smailbegović odlučila sam se i ove godine prijaviti na konkurs na koji je pristiglo čak 800 radova, a moj je bio među najboljim. Prošle godine sam osvojila drugo mjesto, te mi je drago vidjeti napredak, ali i vidjeti da postoji mogućnost da se napravi pozitivna promjena. Kao mlade osobe veoma je važno da uvidimo na vrijeme probleme našeg društva i pokušamo ispraviti greške koje su prošle generacije napravile. Nadam se da ću i u budućnosti predstavljati svoju školu u najboljem svjetlu", rekla je učenica IIc Melika Hindija.

„ Samo jedna Zemlja – Za nas, za našu djecu… ”

137

“Svjesni um se može usporediti sa fontanom koja igra na suncu i upada nazad u veliki bazen podsvijesti iz kojeg izlazi.”

-Sigmund Freud

3050.godina

Gledam u beskonačnost koju mi ovo prostranstvo pruža. Ispred očiju mi prolaze fragmenti prošlosti, što ih briše sadašnjost i odnosi u zaborav, kao što će i mene odnijeti za par minuta. Skidam zaštitno odjelo, sklapam oči i puštam toksični vjetar da pali moju kožu. Nestajem onako kako sam i došao na ovaj svijet: tiho,mučno i bez ponosa.

136 dana ranije

Kada sam se rodio prije nekoliko desetljeća, majka mi je dala ime Eter. Ipak, nije znala da će moje svjetlo biti ugašeno tamom koju je ljudski rod izazvao. Planeta svakim danom sve više propada i za koji mjesec će, bojim se, život na istoj postati nemoguć. Ljudi su izgubili bitku s vremenom,a nada da će sve popraviti iskliznula im je iz ruku zaprljanim krvlju budućih generacija.Sve najgore osobine ovog svijeta usadile su se poput virusa u ljudski genom, uništavajući svaki atom njihovog bitisanja. Životinje su umirale od gladi, a njihove ostatke nemilosrdno je gutala radijacija.Nekada zelene šume, koju su predstavljale krunu naše planete, postale su njen ugljenisani kostur. Ozonski omotač počeo je aktivno propadati prije 500 godina, te su tada ljudi počeli graditi kupole, koje su potom povezivali u sisteme da bi smanjili izlaganje štetnim zrakama Sunca.Kada bi izlazak bio neophodan, imali bi zaštitna odjela koja su patentirana još kada se proširila rupa iznad Australije, od koje je sada ostalo tek malo ostrvo. Sjećam se posljednje biljke koja je rasla u jednoj od obližnjih kupola, ali joj uslovi nisu dopuštali da raste, pa je uginula prije dvadeset godina. Dok ovo čitate pitate se vjerovatnoććškako onda živimo bez životinja, bez biljaka? Mi ne živimo, mi preživljavamo. Jako davno su ljudi počeli razvijati sintetičku hranu, do sada smo je uspjeli usavršiti toliko da se može proizvoditi u našim podzemnim labaratorijumima. Hrana nije jedino što proizvodimo ispod površine, da bismo mogli živjeti u kupolama potreban nam je najvažniji element od svih:kisik. Budući da se količina ugljen dioksida povećala u atmosferi, razvili smo sistem pod nazivom "Oksi", koji uzima ugljen dioksid i elektrolizom ga razdvaja na više elemenata da bi dobili kisik. Nažalost, sistem je počeo slabiti, a zbog loših uslova, nismo uspjeli razviti drugi. Pumpe na rezervoarima počele su se kvariti češće, a da bismo proizveli nove potreban je poseban materijal za čiju proizvodnju nemamo uslove. Izračunali smo da nam je ostalo 137 dana da razvijemo zamjenu za Oksi, ali imamo jako niske šanse za uspjeh. Ulaganje u svemir je stagniralo kada se nivo vode naglo povećao, pa smo izgubili Japan, pola Indije i skoro cijelu Australiju. Zato sada nemamo održivu svemirsku stanicu ,a gubimo i jedini dom koji smo imali,a dali tako lahko-Zemlju.

Dan prije

Navlačim odjelo i upućujem se ka nepoznatom. Izlazim iz kupole koja mi je 25 godina predstavljala stakleno zvono,koračam ka horizontu dok moja stopala propadaju u suhu zemlju na kojoj biljke nisu rasle stoljećima. Sunce svojim zrakama prži površinu mojeg odjela, osjećam se kao da sam na tuđoj planeti. Da se želje zaista mogu ostvariti, zaželio bih da ljudi vijekovima unazad mogu vidjeti grozote koje sam ja morao proživjeti. Volio bih da shvate šta čine, da shvate kakav svijet ostavljaju svojoj djeci, unucima i praunucima. Da uvide koliko njihova sebičnost utječe na živote ljudi stotinama godina kasnije. Želio bih da im kažem da im ne opraštam, ne opraštam im što nisam mogao imati svoju porodicu, ne opraštam im što su uništili naš dom. Njihova sebičnost i nesvjesnost su nas doveli do onoga što smo danas dok puštamo da nas crna rupa zaborava proguta. Tada su mislili da su oni vječnost, a ja sâm danas postajem vječnost dok se vraćam onome od čega sam i nastao, zemlji.

Tekst: Novinarska sekcija

Fotografije: Melika Hindija